Transplatacija materice

Transplatacija materice

Eksperimentalni hirurški postupak kojim se zdrava materica transplantira ženama sa odsutnom ili bolesnom matericom.
Tokom poslednje decenije postignut je dramatičan uspjeh sa transplantacijom materice koja se brzo premještala iz pretkliničke u fazu kliničkog istraživanja. Iako je izvještaj o prvom uspješnom živorođenju nakon transplantacije materice 2014. godine označio potencijalni novi početak za žene i parove sa IVF i dalje postoje klinički, etički i regulatorni izazovi. Medicinska sigurnost davaoca, primaoca i budućeg djeteta i dalje ostaje područje aktivnog istraživačkog interesa. O etičkim implikacijama za sve tri strane treba i dalje raspravljati, a za eventualno pristupanje kliničkoj praksi biće potrebno razmatranje i modifikacije regulatornog procesa. Međutim, kako usvajanje, tako i gestacijski surogat majčinstvo potencijalno ne omogućavaju genetsku i / ili gestacijsku vezu, transplantacija materice je nova opcija liječenja žena.

Za tim za transplantaciju važno je da bude jasno da još uvijek transplantacija materice ostaje istraživanje i da se ne može dati garancija ishoda. Kako se istraživanje nastavlja, rezultati ovih studija treba da nastave da vode i informišu buduće pravce istraživanja i postupak saglasnosti za buduće pacijente; na primer, pažljivo ispitivanje kako ovi pacijenti doživljavaju trudnoću kako bi budući pacijenti to mogli uzeti u obzir u svojoj analizi rizika / koristi i svojim ciljevima postupka.

Budućnost transplantacije materice sklona je promjenama postupka. Nove metode za procjenu primalaca, davalaca i organa, poput angiografskog mapiranja sudova, preoperativnog ili čak perioperativnog, vjerovatno će pojednostaviti postupak i poboljšati ishod. Sigurno će biti i drugih hirurških opcija, kao što su laparoskopske metode i metode uz pomoć robotizacije, pružajući mogućnost smanjenja trajanja hirurške intervencije i istovremenih rizika kako za primaoce, tako i za žive donore. Trenutno se ulažu opsežni napori na području bioinženjerskih organa (proizvedenih od matičnih ćelija pacijenta) u svrhu transplantacije, a materica nije izuzetak. Tehnologija inženjerstva organa, koja je još uvijek u povojima, primjenjuje dva načina rješenja: prvi uključuje donirane organe, koji nisu pogodni za transplantaciju, koji je decelularizovan, a drugi alternativni uključuje sintetički matriks. Dvije različite vrste matrica bi tada, nakon procesa recelularizacije od strane primaoca, imale matične ćelije koje će biti transplantirane i u teoriji će funkcionisati jednako dobro kao bilo koji presađeni organ sa glavnom prednošću da imunosupresija neće biti potrebna. U vrijeme kada će transplantacija materice ući u kliničku arenu u široj perspektivi, učesnici će izraziti širu raznolikost, kako na medicinskom tako i na psihološkom planu. Biće od najveće važnosti da nastavimo da razvijamo i unapređujemo protokole za psihologiju uz temeljnu procjenu i podršku na sistematičan i strukturiran način.